Price iz smaragdne doline

... Evo kako, po mom mišljenju, nastaje kriza srednjih godina:

Tipičan kandidat za takvu krizu je mladic od dvadeset i koje koji je dobro odgojen i točno zna što želi od života. Stvari rješava po redu, ima ženu koju je relativno mlad oženio, je li zbog toga što je cura ostala trudna ili zbog nečeg drugog, nije bitno.

Tijekom dvadesetih i tridesetih godina svog života taj se čovjek prilagođava svim zahtjevima okoline: Šefu na poslu nastoji biti dobar radnik i suradnik, očekujući napredak u karijeri i postupan rast plaće. S kolegama nastoji biti dobar, podnosi i njihov dio tereta kad god treba, svoj dio posla odrađuje besprijekorno, a uvijek je raspoložen i za pivicu poslije posla. Ženu koja je po definiciji vječno nezadovoljna zbog toga što stari, zbog šefa koji je maltretira, zbog djece koja joj ne daju mira, zbog kućanskih poslova koji su joj na grbači, zbog nove strije na dupetu itd. nastoji umiriti, oraspoložiti, emotivno zadovoljiti (ne i seksualno, njoj nije do seksa, bar ne s njim). Djecu obavezno vodi u park, kazalište, na utakmice, izlete, zimovanja i ljetovanja. Prijatelje iz djetinjstva je izgubio, neke nove upoznali su on i njegova žena u paru i sada se tako, u parovima i druže na obiteljskim proslavama i svečanostima - za ništa drugo nemaju vremena, a za neke intimnije odnose i ispovijedanja o tome što ih muči nemaju ni volje.

U tom ozračju prođu dvadesete. I tridesete. A onda se čovjek nađe na polovici svog života (bar on tako procjenjuje) i shvati da su mu plaća i radno mjesto i dalje isti ili s mršavim pomakom, da mu je žena uz sav njegov napor i dalje nezadovoljna, da seks bez moljenja nije dobio već koje desetljeće, tj. da je kao muškarac gotovo kastriran, da mu djeca već ulaze u pubertet, a on s njima nije izgradio nikakav odnos, osim što ih vodi kud mu žena naredi, da pravih prijatelja kojima će se obratiti za više od večeri provedene uz piće ni nema i da je u stvari - sam.

Tužno sam. I da nitko ne misli na njega i njegove potrebe. Da život prolazi, a on od njega ništa ne dobiva.

I onda sam sebi kaže: Krajnje je vrijeme da od života nešto i - uzmem.

Tada porivi koji su petnaestak godina (ili više) zatomljavani izbiju na površinu. Hoće li to biti motor, bijesni auto, ljubavnica ili nešto treće, sasvim je irelevantno. Što god bilo, radi se samo o čovjeku koji je navalio na užitke onako kako dugo izgladnjivan čovjek navali na hranu.

Okolina, naravno, ostaje zgranuta tom promjenom. Prije svega žena, koja se sada sama mora brinuti za svoje strije i koju muž više ne moli za seks. Naravno, ovakav kakav jest, on više ne odgovara nikome od ljudi koji su ga okruživali i koji su se s indignacijom uvijek odbijali družiti s takvima kakav je on sad. Zbog toga ga počnu optuživati da je nemoralan ili ismijavati da je djetinjast, da je ušao u drugi pubertet.

Ovakvo halapljivo utaživanje potreba završava relativno brzo na dva načina. 

Jedan, onaj gori, jest taj da se čovjek pod pritiskom okoline i vlastitog osjećaja krivnje nametnutog odgojem vraća u stari, ustaljeni način ponašanja. Sve ostaje kao prolazna epizoda u njegovom životu, njegova žena ga dobrohotno prigrljuje (i dalje mu ne dajući bez molbe, naravno) i sve mu oprašta, gorda i velika u svojoj žrtvi, prijatelji ga suosjećajno tapšaju po ramenu i smješkaju se zbijajući šale tipa "zašto bi tebi bilo bolje nego nama", a naš muškarac, s osjećajem da je kasno za velike zaokrete u životu, pokorno se ponovno prihvaća uloge koju je imao i u kojoj će čekati kraj života.

Drugi način kako ovo može završiti jest da čovjek ustraje na tome da ima pravo na svoje potrebe i to pod bilo koju cijenu, uključujući i promjenu posla, prekid prijateljstva ili razvod braka. Nakon što utaži prvu glad za ispunjenjem svojih potreba, on je spreman funkcionirati normalno, ali ne pod uvjetima koji su mu do tada bili nametnuti, već sam sudjeluje u stvaranju uvjeta, očekujući od okoline da se tome prilagodi ili da se odnosi prekinu.

To, naravno, ima za posljedicu daljnju osudu stare okoline, ali i stvaranje novog kruga poznanstava, prijateljstava i veza s ljudima kojima taj čovjek odgovara baš onakav kakav jest, autentičan i prirodan.

(copy)